Akvaponija - proizvodnja hrane u sopstvenoj režiji

U današnjem svijetu jedan od glavnih proglema sa kojima se suočava savremeni čovjek je nedovoljna količina organski zdrave hrane. Jedan od načina na koji može da se prevaziđe taj problem, može biti  akvaponija, koja je jedinstven metod za uzgoj hrane koja koristi normalne funkcije biljaka i riba kako bi dobili velike količine hrane u kompaktnim prostorima. U urbanim sredinama je teško doći do proizvedene organske hrane, ovaj metod poljoprivrede nudi dobro rešenje za uzgoj vlastitog povrća.

Činjenica govori da sa sistemom akvaponije se koristi 90% manje svježe vode i zahtijeva znatno manje hranjivih sastojak za istu količinu ribe koja je proizvedena na konvencionalan način. Voće i povrće se može uzgajati uspješno, bez potrebe za pesticidima i drugih hemikalija za koje se zna da uništavaju okolinu i ljudsko zdravlje kada se koriste u konvencionalnoj poljoprivredi.

Akvaponija je metoda kombinovanog uzgoja riba i povrća koja ne zahtijeva tlo. Uzgajivač kultivira slatkovodne ribe (akvakulture) i biljke (hidroponi) u cirkulirajućoj vodi koja razmjenjuje hranjive sastojke  između riba i biljaka. Otpadne vode ribe služe kao organsko gnojivo za biljke, a biljke čiste vodu od ribljeg izmeta i urina.

Akvaponijski sistem može biti instaliran gotovo bilo gdje, uključujući i gusto naseljene urbane sredine, kao što su: balkoni, terase, vrhovi parkirnih struktura ili na osnovnim parkiralištima, a pogodno je i za uzgoj u samoj kući. Ovo je idealan sistem za mnoge gradske poljoprivrednika s ograničenim pristupom nezagađenom tlu.

Akvaponija je kombinacija akvakulture i hidroponije. Obje imaju svoje nedostatke, hidroponija zahtijeva skupe hranjive materije za hranjenje biljaka, kao i periodično ispiranje sistema što prouzrokuje stvaranje problema zbog odlaganja otpada. Voda koja cirkuliše kod sistema akvakulture ima višak hranjivih materija koje trebaju biti uklonjene iz sistema, što znači da se dio vode uklanja, obično na dnevnoj bazi, te se nadomješta čistom vodom.

Oba načina uzgoja su vrlo uspješne metoda proizvodnje ribe i povrća, ali kada gledamo njihovu kombinaciju, njihovi negativni aspekti se pretvaraju u pozitivne.

Akvaponijski sistem možemo sagledati kao akvarijum iz kojeg raste hrana. Voda iz akvarijuma se putem pumpe crpi i uliva u ležaj za uzgoj biljaka, te se iz njega cijedi natrag preko korijenja u akvarijum sa ribama. Biljni ekstrakt vode i hranjive materije koje su im potrebne za rast, čiste vodu za ribe. Na površini ležaja za uzgoj biljaka rastu bakterije koje pretvaraju otpadni produkt riba, odnosno amonijak, kroz akvaponijski sistem u nitrite, a zatim u nitrate. Nitrati su ono što biljke koriste za hranu, dakle, biljke se zapravo ne hrane ribljim izmetom već nitratima.

Ležajevi za uzgoj biljaka treba da budu napunjeni sa materijalima kao što su šljunak ili oblutci, ali postoje i mnoge  druge različite metode koje se mogu koristiti.

Različite vrste riba mogu se uzgajati u akvaponijskom sistemu, a odabir vrste zavisi od niza činilaca. Mogu se uzgajati i velika jata. Istraživanja su pokazala da ovaj sistem koristi oko jednu desetinu vode koja se koristi za rast povrća u tlu.

Postoji više metoda, ali su dvije najčešće – sadnja u ležajevima i plutajuća sadnja. U prvom, biljke su posađene u propusne ležajeve i voda, koja se iz akvarijuma uliva u njih, izliva se nazad kroz propusne rupe. Druga tehnika je da se biljke sade bez popunjenog ležaja na nekom plutajućem materijalu kroz koji biljkama korijen visi direktno u vodu. Ova druga tehnika, nazvana kultura duboke vode, takođe se može napraviti tako da se ribe uzgajaju u jednom tanku, te se njihova voda pumpama dovodi do zasebnih ležaja sa biljkama u vodi, a potom se voda vraća do riba.

Ovo su osnove akvaponije, ovakav uzgoj stvarno može biti jednostavan ili komplikovan koliko želite. Ukoliko želite početi s malim testom, uzmite stiropor, izrežite rupe u njemu, umetnite neke sadnice kroz rupe i stavite da to sve pluta na površini akvarijuma ili ribnjaka. Za malo vremena, ćete imati veliku količinu povrća kao i čistu vodu za ribe. Iz iskustva korisnika tokom godina, te kroz razmjenu informacija na forumima, utvrđeno je da su ove dvije navedene tehnike najpouzdaniji i najjednostavniji način akvaponije, pogotovo za početnike. Obje tehnike također zahtijevaju minimalno održavanje.

Ukoliko se odlučite probati ovakav uzgoj biljaka i ribe, potrebno vam je puno više informacija. U svakom slučaju, sada znamo da svoju vlastitu hranu ne moramo uzgajati samo u tlu, nego i u vodi.

Korisni linkovi:

http://www.peakprosperity.com/forum/can-you-feed-your-family-aquaponics/42669

http://norcalaquaponics.com/

http://permaculture.org.au/category/water/aquaculture/

Međunarodni sertifikati zelene gradnje

Tri su najpoznatija sistema certificiranja zelene gradnje LEED, BREEAM i DGNB. Zelena gradnja zgradama donosi veću isplativost i poželjnost; niže operativne troškove, niže troškove održavanja i smanjen negativni utjecaj na okolinu. 

LEED

LEED (Leadership in Energy and Environmental Design) razvijen je 2000. godine od američkoga Savjeta za zelenu gradnju. LEED je međunarodno priznati sistem certificiranja i kvalitetan izvor informacija za vlasnike zgrada i najmoprimce o tome kako implementirati praktične i mjerljive elemente zelene gradnje u projektovanju, gradnju, poslovanje i održavanje. Temelji se na pet ključnih područja: održivom razvoju, uštedi vode, energetskoj efikasnosti, odabiru materijala i unutarnjem kvalitetu okoline. Vrste LEED certificiranja jesu: Certificiran, Srebrni, Zlatni, Platinasti, a certifikat je moguće dobiti u nekoj od sljedećih kategorija: novogradnja, postojeće građevine, interijeri, Core & Shell, kuće, razvoj naselja. Kategorije koje se najčešće koriste u Srednjoj i istočnoj i Jugoistočnoj Europi jesu LEED za novogradnju i LEED za Core & Shell, i to u većini slučajeva za poslovne zgrade i trgovačke centre. U okviru nacionalnih savjeta za zelenu gradnju širom svijeta uspostavljena su nezavisna tijela za izdavanje certifikata koja provode tri stupnja edukacije i akreditacije profesionalaca, a samom ispitu moguće je pristupiti online. Više informacija možete pronaći ovdje.

BREEAM

BREEAM (Building Research Environmental Assessment Method) je nastao 1990.godine u Velikoj Britaniji. BREEAM prepoznaje performanse izgradnje u devet ključnih područja: menadžmentu, energiji, vodi, upotrebi zemljišta i ekologiji, zdravlju, transportu, materijalima, otpadu i zagađenju. Vrste BREEAM certifikata jesu: prolazno, dobro, vrlo dobro, izvrsno i izvanredno, a taj certifikat moguće je dobiti u nekoj od sljedećih kategorija: novogradnji, velikoj dogradnji već postojećih zgrada, obnovi već postojećih zgrada, kombinaciji nove gradnje i obnavljanja postojeće, novoizgrađenim ili obnovljenim dijelovima koji su dio veće zgrade koja je namijenjena za mješovitu namjenu, Building fit-out. Više o sistemu edukacija i akreditacija te načinu sprovođenja treninga možete pronaći ovdje.

Zajedničko je za oba certifikata zelene gradnje da u prvi plan stavljaju zdrav interijer za najmoprimce, nisku potrošnju vode i električne energije, smanjenje emisije štetnih gasova, smanjenje količine građevinskog otpada koji se šalje na odlagalište te dugoročno niže operativne troškove u održavanju.

DGNB

DGNB (Deutsche Gesellschaft für Nachhaltiges Bauen) je sustav certificiranja zgrada prema načelu zelene gradnje, a pokrenuo ga je German Sustainable Building Council – koji je priznati službeni član svjetske mreže Savjeta za zelenu gradnju. German Sustainable Building Council ima mnoge slične teme kao poznati LEED i BREEAM,  ali stavlja veći naglasak na analizu trajnosti materijala i troškova te tretira lokaciju građevine na drukčiji način. DGNB dodjeljuje bodove za šest kategorija: ekološki kvalitet, ekonomski kvalitet, socijalno-kulturološki i funkcionalni kvalitet, tehnički kvalitet i kvalitet procesa. Kvalitet lokacije razmatra se odvojeno, ali ne pridonosi ukupnoj ocjeni zgrade. Od lansiranja njemačkoga sistema certificiranja zgrada, German Sustainable Building Council razvio je sistem za ocjenjivanje novogradnje i postojećih zgrada. Novogradnja obuhvaća kancelarije i upravne zgrade, maloprodaju, stambene zgrade (više od deset stanova), industrijske i institucionalne objekte. Postojeće zgrade odnose se na kancelarije i upravne zgrade. DGNB ne ocjenjuje pojedinačne mjere nego ukupnu učinkovitost zgrade ili urbane četvrti. Kontinuirana ukupna učinkovitost zgrade procjenjuje se na osnovi pedesetak različitih kriterija kao što su mogućnost pristupa za sve i zaštita od buke.           

  

Posebni DGNB kriteriji primjenjuju se za certifikaciju gradskih četvrti: promjenu klime, biološku raznolikost, socijalnu i funkcionalnu raznovrsnost. Ako su ti kriteriji jasno ispunjeni, zgrada ili urbana četvrt dobija certifikat ili predcertifikat na nivou zlata, srebra ili bronce. German Sustainable Building Council u prvom je redu postigao da širenje svoje mreže međunarodnih partnerskih organizacija prilagodi svoj sistem certificiranja da bude u praksi i zakonskim okvirima uključenih zemalja. Nadalje, DGNB priprema međunarodni sustav certificiranja za sve zemlje koje još nisu zastupljene u mreži. Taj će sistem biti zasnovan na trenutačnim evropskim standardima i građevinskim propisima, a sadrža će potrebne evropske podatke za izradu procjene vijeka trajanja. Sve informacije o DNGB zelenom certifikatu možete pronaći ovdje.

Zelena gradnja ubrzo će postati sinonim kvalitetne gradnje, a zatim i pojam standarda u segmentu komercijalnih nekretnina.

Oblasti primjene zelene ekonomije

Zelena ekonomija se definiše kao ona koja „emituje malo ugljenika, efikasno koristi prirodne resurse i koja je socijalno inkluzivna“. Investicije koje se planiraju u budućnosti će biti usmjerene na obnovljive izvore energije, javni saobraćaj, energetsku efikasnost, održivu poljoprivredu i mjere za zaštitu ekosistema i biološke raznolikosti.

Procjene UN-a za sljedećih 20 godina su da će samo investicije u energiju premašiti 350 milijardi dolara, dok će 200 milijardi dolara biti uloženo u razvoj i ,,ozeljenjavanje“ saobraćajnog sektora, a po 134 milijarde dolara u sektore građevinarstva i turizma. Više od 100 milijardi dolara je namijenjeno planu za upravljanje otpadom i vodnim resursima, a 76 milijardi dolara za povećanje efikasnosti u industriji.

Osnovni instrument tranzicije svjetskih ekonomija ka zelenom rastu tiče se promjene ponašanja ljudi i transformacije tržišta rada, odnosno kreiranja „zelenih poslova”, kao I jačanja potrebe za „zelenim” inovacijama i tehnologijama. Sve to je u cilju ublažavanja posljedica klimatskih promjena, smanjenja emisija gasova staklene bašte i CO2, transport i skladištenje, smanjenje upotrebe fosilnih goriva i veća upotreba obnovljivih izvora energije, efikasnije i čistije proizvodnje, proizvodnji čiste pijaće vode, očuvanja kvaliteta vazduha i zemljišta i sličnih aktivnosti.

Energetika je ključna oblast razvoja ekonomije svake zemlje posebno imajući u vidu da se približavamo kraju proizvodnje energije iz fosilnih goriva. Energetika takođe direktno I indirektno utiče na životnu sredinu, ali i na rast GDP-a, porast zaposlenja, ispunjavanje osnovnih ljudskih potreba.

Neki od sektora u koje se uvodi princip zelene ekonomije:

• Poljoprivreda - ostvaruje najveći doprinos BDP-a (bruto društvenog proizvoda) u mnogim zemljama u razvoju. U svijetu zapošljava približno 1,3 milijarde radnika.

• Prostorno planiranje u gradovima - to su mjesta gdje živi polovina svjetske populacije. Dobro osmišljeni gradovi imaju veliki potencijal da se na pravi način kombinuju efikasnost resursa sa ekonomskim i socijalnim prilikama.

• Građevinarstvo - zgrade su „krivci“ za preko 40% potrošnje ukupne svjetske primarne energije. Nove zelene zgrade mogu da pomognu zemljama u razvoju da zadovolje dodatnu tražnju za stambenim zgradama.

• Energetika - obnovljivi izvori energije treba da se udvostruče do kraja 2050. godine prema scenariju zelene ekonomije.

• Šumarstvo - šume nestaju velikom brzinom zbog prekomjerne upotrebe. Akcija koja se sprovodi na međunarodnim i nacionalnim nivoima ima za cilj da se otvore nova radna mjesta u oblasti šumarstva.

• Ribarstvo - godišnji profit od ribarskih preduzeća širom svijeta iznosi oko 8 milijardi dolara, i direktno i indirektno podržavaju 170 miliona radnih mjesta.

• Industrijska proizvodnja - troši trećinu globalne energije, emituje četvrtinu ukupnih svjetskih emisija gasova staklene bašte, i predstavlja značajan dio osnovnog resursa.

• Turizam - akcenat je na ulaganju u održivi turizam čija rješenja mogu doprinijeti održivom

Zelena ekonomija

Zeleni gradovi

 

Urbano planiranje može da doprinese razvoju zelene ekonomije na način što će transformisati tradicionalne zajednice u moderne održive zajednice. Takođe, dobro urbanističko planiranje ima veliku prednost da iskombinuje efikasnost resursa sa

ekonomskim i socijalnim prilikama.

Održivi grad ne može da funkcioniše nezavisno od okruženja, što znači da se mora početi sa ekološkim metodama planiranja koje će stremiti prije svega zaštiti životne sredine.

Zgrade su među najvećim potrošačima ukupne svjetske primarne energije (40%).

Zelene zgrade mogu i da zadovolje tražnju za novim stambenim jedinicama.

Razvoj uz istovremeno očuvanje životne sredine je jedan veoma kompleksan proces, u okviru kog će se morati uspostaviti ravnoteža između ekologije, ekonomije i životne sredine.

Zelene zgrade su dizajnirane da smanje uticaj na prirodu i zdravlje čovjeka tako što

će se:

1. Smanjiti otpad i zagađenje životne sredine

2. Zaštititi zdravlje stanara i

3. Efikasnije koristiti energija i resursi

U budućnosti gradovi će morati da povećaju gustinu naseljenosti, a da smanje emisiju CO2. Gradovi koji podržavaju zelenu ekonomiju kvalitet života mjere kroz stanje vazduha, biodiverziteta, kroz kvalitet hrane i proizvoda, zdravlje ljudi, kvalitet stanovanja, način upravljanja otpadom i kroz potrošnju raspoloživih resursa. Da bi se to postiglo moraju se razviti metode planiranja za razvoj zelene ekonomije. To znači da se moraju uspostaviti pravila i propisi koji će unaprijediti taj razvoj.

Zelena karijera

U koraku sa razvojem društva razvijale su se tehnologije i privredne grane kao i preduzeća. Međutim, razvoj određenih grana poslovanja pratilo je zagađivanje prirode i uništavanje prirodnih resursa. Zbog potrebe za većim zaposlenjem, ali i inovacijama koje će pratiti zaštitu životne sredine, sve se više razvijaju zeleni poslovi. Zeleni poslovi nemaju preciznu definiciju, ali približno, to je poslovanje koje ima za cilj unapređenje privrede i društvenog blagostanja uz istovremeno očuvanje životne sredine. Mnogi tradicionalni poslovi i zaposlenja ne mogu nestati, ali se mogu prilagoditi i unaprijediti u cilju očuvanja životne sredine.

Osim toga, stanje životne sredine na koje nas danas stručnjaci upozoravaju

neminovno mora dovesti do inicijative da preduzeća pređu na energetski efikasne izvore energije i upotrebu čistih tehnologija.

Sektori koji imaju najveći potencijal za stvaranje zelenih poslova su:

• poljoprivreda

• masovni transport

• energetska efikasnost u izgradnji, industriji i sektoru transporta

• upravljanje otpadom

• održiva poljoprivreda i šumarstvo i

• različite ekološke usluge (ekološko savjetovanje, inženjering i slično)

U svijetu danas postoje „zeleni poslovi“. Sve više se razvijaju tzv „paperless“ tj. kancelarije bez papira. Takođe, obrazovanje se prilagođava i unaprijeđuje, tako da se danas mladi mogu obrazovati za profile: inženjer za energetsku efikasnost, solarni inženjer, tehničar za energiju vjetra/mehaničar itd. I kod nas već počinju da se razvijaju zeleni poslovi, tako da se na našem tržištu rada može naći potražnja za monterima solarnih panela. Na Internetu već postoje sajtovi na kojima se oglašavaju „zeleni poslovi“. Na ovim sajtovima ima čak 1,4 miliona posjeta mjesečno.

Razvoj zelene ekonomije nužno dovodi do povećanja broja radnih mjesta, tako da je jedna od brojnih prednosti ovih poslova taj što će unaprijediti ekonomiju.

Zelena ekonomija posebno utiče na život mladih, tako da će obezbijediti:

1. Obrazovanje – povećavaće se informisanost i obrazovni nivo mladih u kontekstu zelene ekonomije.

2. Zapošljavanje – otvaraće se nova radna mjesta u različitim oblastima privrede.

3. Smanjenje siromaštva – obezbjeđivaće bolje uslove života čime se smanjuje procenat siromašnih slojeva stanovništva.

Zelena ekonomija

Zelena ekonomija ima za posljedicu poboljšanje života ljudi i povećanje socijalne

jednakosti uz značajno smanjenje ekoloških rizika i oskudice. Rast u zelenoj ekonomiji pokreće investicije kojima se smanjuju pritisci na životnu sredinu i usluge, uz istovremeno povećanje efikasnosti energije i resursa.

Zelenu ekonomiju treba posmatrati kao strategiju za opstanak. Zelena ekonomija znači održiv razvoj i predstavlja strategiju za sticanje prosperiteta za ljude i planetu. Nema održivog razvoja bez socijalne jednakosti, nema rasta bez adekvatnog rukovođenja našim prirodnim resursima od kojih zavise naše ekonomije. Najsiromašniji u našim društvima najviše će patiti ako koristimo naše resurse neodrživo, dok će njihovi životi i sredstva za život zavisiti direktno od vode, zemlje, mora, šuma i tla. Pred nama su novi izazovi koji predstavljaju ozbiljnu prijetnju održivom razvoju - od klimatskih promjena i povećanja nestašica vode do niske otpornosti na prirodne katastrofe, biodiverzitet i gubitke ekosistema. Zemlje koje nauče kako da koriste svoj prirodni kapital na pametan I održiv način biće na dobitku. Prelazak na zeleniju ekonomiju mogao bi da stvori od 15 do 60 miliona novih radnih mjesta globalno u naredne dvije decenije i izbavi desetine miliona radnika iz siromaštva, navodi se u izvještaju Međunarodne organizacije rada.

Zelena ekonomija u kontekstu jačanja održivog razvoja je jedna od značajnih alatki. Ona bi mogla da obezbijedi značajne opcije za kreiranje politika države. Zelena ekonomija bi trebalo da doprinese iskorijenjivanju siromaštva, kontinuiranom ekonomskom razvoju, uz poboljšanje uslova života ljudi.

Zelena ekonomija kao alatka održivog razvoja, omogućava da se bolje upravlja prirodnim resursima na održiv način, sa manjim negativnim uticajem na životnu sredinu.

Istorijat zelene ekonomije

Koncept zelene ekonomije podrazumijeva široko korišćenje obnovljivih izvora energije, povećanje broja radnih mjesta i investicija u zelenim granama industrije.

Na svjetskoj konferenciji Ujedinjenih nacija o životnoj sredini, održanoj u Stokholmu 1972. godine, veza između ekonomskog razvoja i zaštite životne sredine prvi put se pojavila u međunarodnoj agendi. Generalna skupština UN je 1983. godine osnovala Svjetsku komisiju za životnu sredinu i razvoj (Komisija Brundtland, nazvana po predsjedavajućoj). Tada je nastao dokument „Naša zajednička budućnost“ u kome je izložen koncept održivosti sa ekološkim, ekonomskim i socijalnim aspektima. Konferencija Ujedinjenih nacija o životnoj sredini i razvoja održana je u Rio de Žaneiru 1992. godine. Neformalno je nazvana Samit o Zemlji. Na konferenciji je osnovan Globalni fond za životnu sredinu (GEF), koji je danas najveći finansijer projekata za poboljšanje globalnog okruženja u četiri oblasti: klimatske promjene, gubitak biodiverziteta, zagađenje međunarodnih voda i trošenje ozonskog omotača. Agenda 21 (označava 21.

vijek) je akcioni plan UN u vezi sa održivim razvojem koji je donijet na ovoj konferenciji.

Jedna od najznačajnih konferencija zelene ekonomije je Svjetski samit o održivom razvoju u Johanesburgu 2002. godine. Nakon toga, održana je konferencija Ujedinjenih nacija o održivom razvoju Rio +20 u Brazilu 2012.godine, povodom Konferencije Ujedinjenih nacija o životnoj sredini i razvoju koja je održana 1992. godine.

Zelena ekonomoja je jedna od inteligentnih inicijativa. Ona pruža takve mogućnosti kako za pojednica tako i za cijelu planetu. Za smanjenje siromaštva od ključnog značaja je obnovljiva energija. Razvoj zelene ekonomije prate suptilne metode planiranja koje će podstaći dalji razvoj. To takođe znači da treba uspostaviti niz pravilnika i propisa koji prate takav razvoj i planiranje. Kroz planiranje je takođe neophodno promovisati ekološke principe u industriji, energetici, saobraćaju, trgovini i poljoprivredi.

Šta je "Agenda 21"

Na Konferenciji Ujedinjenih nacija o životnoj sredini i razvoju, odnosno na Zemaljskom samitu u Rio de Žaneiru 1992.godine, okupili su se čelnici i visoki zvaničnici 179 (182) zemalja. Na tom, dotad najvećem sastanku svetskih vođa, usvojeno je više značajnih dokumenata među kojima je posebno značajan plan delovanja na rešavanju problema razvoja i životne sredine. Ovaj «program za 21. vek» popularno nazvan Agenda 21, predlaže sprovođenje niza međusobno usklađenih akcija koje će razvoj učiniti privredno, društveno i ekološko održivim.

Agenda 21 predstavlja predlog za delovanje u 40 različitih područja te navodi 9 osnovnih društvenih grupa (žene, deca i omladina, autohtono stanovništvo, nevladine organizacije, lokalne vlasti, radnike i sindikate, poslovni svet i industriju, naučnike i poljoprivrednike) čije je delovanje od ključnog značaja za održivi razvoj zemlje.

«Agenda 21» je podeljena u četiri dela i razrađena kroz 40 poglavlja:

I deo obuhvata preambulu i socijalno i ekonomska pitanja

1. Predgovor
2. Međunarodna saradnja na ustanovljavanju održivog razvoja u zemljama u razvoju i odgovarajuće domaće politike
3. Borba protiv siromaštva
4. Promena načina potrošnje
5. Demografska dinamika i njena održivost
6. Zaštita i unapređenje ljudskog zdravlja
7. Unapređenje održivog razvoja ljudskih naselja
8. Uključivanje životne sredine i razvoja u donošenje odluka

II deo obrađuje zaštitu i upravljanje resursima za razvoj

9. Zaštita atmosfere
10. Integralni pristup planiranju i upravljanju zemljišnim resursima
11. Borba protiv gubjlenja šluma
12. Upravljanje osetljivim ekosistemima: borba protiv šireja pustinja i šuma
13. Upravljanje osetljivim ekosistemima. Održivi razvoj planinskih ekosistema
14. Unapređenjem poljoprivrednog i seoskog razoja
15. Očuvanje biološke raznovrstnosti (biodiverziteta)
16. Ekološki zdravo upravljanje biotehnologijom
17. Zaštita okeana, svih vrsta mora, uključujući zatovrena i poluzatvorena i zaštita oblanih područja, racionalno korišćenje i razvoj živih resursa
18. Zaštita kvaliteta voda izaštita izvorišta za vodosnabdevanje: primena integralnog pristupa u razvoj, unaprešenja i korišćenje vodnih resursa
19. Zdravo, po životnu sreidnu, upravjlanje toksičnim hemikalijama, uključujući sprečavanje integralnog međunarodnog prometa toksičnim i opasnim proizvodima
20. Po životnu sredinu zdravo upravljanje opasnim otpadom, uključujući sprečavanje integralnog međunarodnog prometa opasnim otpadom
21. Zdravo, po životnu sredinu, upravljanje čvrstim otpadom
22. Bezbedno. Po životnu sredinu zdravo upravljanje radioatkivnim otpadom

III deo Jačanje uloge značajnih društvenih grupa

23. Predgovor
24. Globalna akcija žena za održivi razvoj
25. Deca i omladina u održivom razvoju
26. Uočavanje i jačanje uloge autohtonog stanovništva i njihovih zajednica
27. Jačanje ulog enevladinih organizacija: partnera za održivi razvoj
28. Inicijative lokalnih vlasti u podršci agende 21
29. Jačanje uloge radnika i njihovih sindikata
30. Jačanje ulog ebiznisa i industrije
31. Naučna i tehnološka zajednica
32. Jačanje uloge zemljoradnika

IV deo sredstva za ostvarivanje agende

33. Finansijski izvori i mehanizmi
34. Nezagađujuće i zdrave tehnologije
35. Nauka i održivi razvoj
36. Unaprešenje obrazovanje, obuke id ruštvene svesti
37. Nacionalni mehanizmi i međunarodna saradnja na institucioanalnom jačanju zemalja u razvoju
38. Međunarodni institucionalni aranžmani
39. Međunarodni zakonski instrumenti i mehanizmi
40. Infomracije za donošenje odluka

Preuzeto sa: 

http://www.terras.org.rs/index.php?sadrzaj=terras/projekti/nesortirano/vesti%202005/mart-05-recla21

Šta je "Održivi razvoj"

Održivi razvoj je koncept koji teži poboljšavanju kvaliteta života time što udružuje: ekonomski razvoj, zaštitu životne sredine i društvenu odgovornost. Ova tri faktora su međusobno povezana , nijedan od njih nije dovoljan sam po sebi, moraju postojati zajedno da bi omogućili jednostavan, ali stabilan oslonac.

Suština koncepta održivog razvoja jeste usklađenost privrednog rasta s jedne strane, te korišćenje prirodnih eko sistema i resursa s druge strane. Standarde života ljudi potrebno je bazirati na mogućnostima prirodne sredine, bez iscrpljivanja resursa koji budućim generacijama moraju ostati neizmenjenog kvaliteta i stepena iskorišćenosti.

Teorija održivog razvoja, koja obezbeđuje uravnoteženo zadovoljenje potreba sadašnjih i budućih generacija, ključ je reprodukcije i trajanja ljudske vrste. Ovakva strategija uvažava socio-kulturnu i prirodnu okolinu, kao i aspekt budučnosti. Čitava filozofija je tako utemeljena da obezbeđuje kontinuitet civilizacijskih tekovina. Takav koncept, svakako, teži optimalnom ekonomskom efektu, uz minimalno degradiranje životne sredine.

Načela održivog razvoja

1. Životna sredina

Fizička «izdržljivost» životne sredine postavlja granice mnogim ljudskim delatnostima i ukazuje da moramo smanjiti potrošnju prirodnih bogatstava. Moramo živeti unutar tih ograničenja kako bismo budućim generacijama mogli predati ovu planetu u stanju u kojem će i dalje moći podržavati zdrav ljudski život.

2. Budućnost

Moralna nam je obaveza da ne ugrozimo budućim generacijama mogućnost da zadovoljavaju svoje potrebe.

3. Kvalitet života

Ljudska dobrobit, uz materijalne, ima i društvene, kulturne, moralne te duhovne dimenzije.

4. Pravednost

Bogatstvo, povoljne prilike i odgovornosti bi se trebali pravedno raspodeliti među zemljama kao i među različitim društvenim krugovima unutar pojedinih zemalja, uz poseban akcenat na potrebe i prava siromašnih te ljude koji se iz bilo kog razloga nalaze u slabijem položaju.

5. Načelo predostrožnosti

Ukoliko nismo sigurni u to kakav će uticaj neki postupak ili razvoj događaja imati na životnu sredinu, trebali bismo primeniti ovo načelo i radije pogrešiti na sigurnu stranu.

6. Holističko (sveobuhvatno) razmišljanje

Rešavanje složenog problema održivosti zahteva da u proces rešavanja budu uključeni svi činioci koji utiču na problem.

Preuzeto sa:        

http://www.terras.org.rs/index.php?sadrzaj=terras/projekti/nesortirano/vesti%202005/mart-05-recla21