RIO DEKLARACIJA

Rio deklaracija o životnoj sredini i razvoju često skraćena kao Rio Deklaracija, bio je kratak document koji je 1992. donijet  na simpozijumu Ujedinjenih nacija ,,Koferencija o životnoj sredini i razvoju” (UNCED), neformalno poznatom kao Samit planete Zemlje. Rio Deklaracija se sastoji od 27 principa sa ciljem da vode budućem održivom razvoju širom svijeta.

Rio deklaracija o životnoj sredini i razvoju

Princip 1. Uloga Ljudi

Ljudska bića su u centru brige za održivi razvoj. Ljudi imaju pravo na zdrav i produktivan život, u skladu sa prirodom.

Princip 2. Državni suverenitet

U skladu sa poveljom UN-a i principima međunarodnog prava, zemlje imaju suvereno pravo da eksploatišu svoje sopstvene resurse, poštujući svoju sopstvenu politiku zaštite životne sredine i razvojnu politiku, a takođe imaju odgovornost da obezbjede da aktivnosti koje se obavljaju u okviru njihove pravne nadležnosti i kontrole, ne prouzrokuju štetu za životnu sredinu drugih zemalja ili područja izvan granica nacionalne pravne nadležnosti.

Princip 3. Pravo na razvoj zemalja

Pravo na razvoj mora biti ostvareno tako, da se u istoj mjeri zadovolje potrebe razvoja i zaštite životne sredine i sadašnjih i budućih generacija.

Princip 4. Zaštita životne sredine u procesu razvoja zemalja

Radi postizanja održivog razvoja, zaštita životne sredine mora činiti sastavni dio procesa razvoja i ne može se razmatrati odvojeno od nje.

Princip 5. Iskorijenjivanje siromaštva u svijetu

Sve države i svi ljudi moraju sarađivati na bitnim zadacima iskorijenjivanja siromaštva, što je neophodan zahtjev kada se radi o održivom razvoju, da bi se smanjile razlike u životnom standardu i bolje zadovoljile potrebe većine ljudi u svijetu.

Princip 6. Prioritet za najnerazvijenije zemlje

Posebna situacija i potrebe zemalja u razvoju, prije svega najmanje razvijenih i onih čija je životna sredina najviše ugrožena, moraju imati poseban prioritet. Međunarodne akcije u oblasti zaštite životne sredine i razvoja treba, takođe, da se odnose na interese i potrebe svih zemalja.

Princip 7. Saradnja država za zaštitu globalnog ekosistema

Zemje moraju da srađuju, u duhu globalnog partnerstva, na očuvanju , zaštiti i obnavljanju zdravlja i cjelovitosti ekosistema Zemlje. Zbog različitog doprinosa globalnoj degradaciji životne sedine, zemlje imaju zajedničku, ali različitu odgovornost. Razvijene zemlje priznaju svoju odgovornost za održivi razvoj, imajući u vidu kako pritisak njihovog društva na globalnu životnu sredinu, tako i tehničke i finansijske resurse kojima raspolažu.

Princip 8. Smanjenje neodrživih modela proizvodnje i potrošnje

Radi postizanja održivog razvoja i višeg kvaliteta života svih ljudi, države treba da smanje i eliminišu one oblike proizvodnje i potrošnje koji nisu u skladu sa održivim razvojem, a takođe, da unaprijede odgovarajuću demografsku politiku.

Princip 9. Izgradnja kapaciteta za održivi razvoj

Zemlje treba da sarađuju na jačanju postojećih sopstvenih kapaciteta za održivi razvoj unaprijeđenjem naučne komunikacije kroz razmjenu naučnih i tehničkih znanja i putem podsticanja razvoja, prilagođavanja, širenja i transfera tehnologija, uključujući i nove, kao i inovativne tehnologije.

Princip 10. Učešće javnosti u zaštiti životne sredine

Pitanja zaštite životne sredine se najbolje rešavaju uz učešćesvih zainteresovanih građana na odgovarajućem nivou. Na nacionalnom nivou, svaki pojedinac mora imati odgovarajući pristup informacijama koje se odnose na životnu sredinu, a koje posjeduju javni organi vlasti, uključujući i informacije o opasnim materijama i o aktivnostima u njihovoj društvenoj zajednici, a takođe, svaki pojedinac mora imati mogućnost da učestvuje u procesima odlučivanja.

Zemlje moraju olakšati i podsticati razvijanja svijesti uz učešće javnosti, tako što će obezbjediti da informacije budu svima lako dostupne. Mora se obezbjediti efikasan pristup pravnim i administrativnim postupcima, uključujući i nadoknadu štete i pravni lijek.

Princip 11. Nacionalno zakonodavstvo i program zaštite životne sredine

Zemlje moraju da donesu efikasne zakone o zaštiti životne sredine. Standardi koji se odnose na zaštitu životne sredine, ciljevi upravljanja i prioriteti treba da odražavaju stanje zaštite životne sredine i razvoja na koji se odnose.

Standardi koji se u nekim zemljama primjenjuju mogu za druge zemlje, naročito za zemlje u razvoju, da budu neodgovarajući i da dovedu do neopravdanih ekonomskih i društvenih troškova.

Princip 12. Podsticajni i otvoreni međunarodni ekonomski sistem

Zemlje treba da sarađuju na unapređenju otvorenog međunarodnog ekonomskog sistema koji bi doveo do ekonomskog rasta i održivog razvoja u svim zemljama, kao i do boljeg rešavanja problema degradacije životne sredine.

Mjere tržišne politike u svrhu zaštite okoline ne treba da budu sredstvo za samovoljnu i neopravdanu diskriminaciju, ili za prikrivena ograničenja međunarodne trgovine. Treba izbjegavati jednostrane akcije za rešavanje problema zaštite životne sredine van područja nadležnosti zemlje uvoznika.

Mjere za rešavanje prekograničnih i globalnih problema zaštite životne sredine treba, što je moguće više da budu zasnovane na međunarodnom konsenzusu.

Princip 13. Kompenzacija za žrtve zagađenja i drugih oštećenja životne sredine

Zemlje treba da donesu nacionalne zakone koji se odnose na odgovornost i odštetu žrtvama zagađenja i na druge štete po životnu sredinu. Zemlje, takođe, treba da sarađuju bez odlaganja i odlučnije u donošenju budućih međunarodnih propisa koji se odnose na odgovornost i odštetu, kada aktivnosti u okviru njihove pravne nadležnosti ili kontrole, prouzrokuju dejstva štetna za životnu sredinu u područjima izvan njihove nadležnosti.

Princip 14. Saradnja država za sprečavanje ekološke štete i transfera

Zemlje treba efikasno da sarađuju na odvraćanju ili sprečavanju premještanja i transfera u druge zemlje svih aktivnosti i materija koje prouzrokuju jaku degradaciju životne sredine ili su se pokazale štetnim po zdravlje ljudi.

Princip 15. Princip predostrožnosti

Da bi se životna sredina zaštitila, zemlje moraju, u skladu sa svojim mogućnostima, u što većoj mjeri primjenjivati preventivne mjere za sprečavanje degradacije okoline, pri čemu mjere moraju biti efikasne sa gledišta troškova.

Princip 16. Internacionalizacija troškova okruženja

Nacionalni organi vlasti treba da nastoje da podstiču internacionalizaciju troškova zaštite životne sredine i korišćenje ekonomskih instrumenata, imajući u vidu pristup po kome zagađivač treba, u principu, da snosi troškove zagađenja, poštujući interese javnosti, a bez narušavanja međunarodne trgovine i investiranja.

Princip 17. Procijene uticaja na životnu sredinu

Ocijenjivanje uticaja na životnu sredinu, kao nacionalni instrument, mora se preduzeti za određivanje aktivnosti koje mogu imati značajan štetan uticaj na okolinu, a o kojima odlučuju nadležni nacionalni organi vlasti.

Princip 18. Obaviještenje o prirodnim katastrofama

Zemlje moraju odmah da obavijeste druge zemlje o svojim prirodnim katastrofama ili drugim opasnostima koje mogu prouzrokovati iznenadna štetna dejstva na životnu sredinu u tim zemljama. Međunarodna zajednica mora učiniti sve da oštećenim zemljama pomogne.

Princip 19. Pravovremeno i blagovremeno obaviještavanje

Zemlje moraju unaprijed i pravovremeno obaviještavati potencijalno ugrožene zemlje o aktivnostima koje mogu imati značajno štetno prekogranično dejstvo i dostavljati im odgovarajuće informacije, a takođe se moraju konsultovati sa tim zemljama u ranoj fazi i uz izraženo povezivanje.

Princip 20. Žene imaju vitalnu ulogu

Žene imaju vitalnu ulogu u upravljanju zaštitom životne sredine i razvoju. Stoga, njihovo potpuno učešće je veoma važno za postizanje održivog razvoja.

Princip 21. Mobilizacija mladih

Kreativnost, ideale i hrabrost omladine cijelog svijeta, treba mobilisati za stvaranje globalnog partnerstva, radi postizanja održivog razvoja i obezbjeđivanja bolje budućnosti za sve.

Princip 22. Autohtoni narodi imaju ključnu ulogu

Domoroci, starosjedioci i njihove zajednice, kao i druge lokalne zajednice, imaju vitalnu ulogu u upravljanju zaštitom životne sredine i u razvoju zbog svojih znanja i tradicionalnog načina života. Zemlje moraju priznati i pravno podržati njihov identitet, kulturu i interese, a takođe omogućiti njihovo efikasno učešće u postizanju održivog razvoja.

Princip 23. Zaštii životne sredinu i ljude od ugnjetavanja

Moraju se zaštiti: životna sredina, prirodni resursi i ljudi koji su ugnjetavani ili su pod dominacijom ili okupacijom.

Princip 24. Ratovanje i međunarodno pravo

Ratovanje je u svkom slučaju destruktivno u odnosu na održivi razvoj. Stoga, države moraju poštovati međunarodno pravo kojim se obezbjeđuje zaštita životne sredine u vrijeme oružanih sukoba i saradnje u kasnijem razvoju.

Princip 25. Mir, razvoj i zaštita životne sredine

Mir, razvoj i zaštita živote sredine su uzajamno zavisni i nerazdvojni.

Princip 26. Rešavanje ekoloških sporova

Zemlje moraju sve svoje nesuglasice u pogledu zaštite životne sredine da rešavaju na miroljubiv način i odgovarajućim sredstvima u skladu sa poveljom UN-a.

Princip 27. Saradnja između država i naroda

Zemlje i ljudi treba da sarađuju, u duhu partnerstva i uz postojanje povijerenja, pri ostvarivanju principa iz ove Deklaracije i u budućem unapređenju međunarodnog prava u oblasti održivog razvoja.